Doba nevinosti

Doba nevinosti (The Age of Innocence, 1993), SAD, boja, 139min, Columbia, r.: Martin Scorsese, sc.: M. Scorsese, Jay Cocks, prema romanu Edith Wharton, df.: Michael Ballhaus, glazba: Charles Gounod (Faust), Ludwig van Beethoven, Johann Strauss ml., Felix Mendelssohn-Bartholdy, Enya, Elmer Bernstein, sgf.: Dante Ferretti, Robert J. Franco, ul.: Daniel Day-Lewis (Newland Archer), Michelle Pfeiffer (grofica Olenska), Winona Ryder (May Welland), Richard E. Grant (Larry Lefferts), Alec McCowen (Sillerton Jackson), Geraldine Chaplin (gđa Welland), Mary Beth Hurt (Regina Beaufort), Miriam Margolyes (gđa Mingott), Joanne Woodward (narator), Linda Faye Farkas, Michael Rees Davis, Terry Cook i Jon Garrison (operni pjevači).

Ekskluzivni milje visokog društva New Yorka 1870-ih, uređen prema strogo ritualiziranim obrascima ophođenja, okvir je koji istodobno uključuje i isključuje protagoniste frustrirane ljubavne veze, Newlanda Archera i groficu Ellenu Olensku.

Već uvodna virtuozna sekvenca posjeta operi za izvedbe Gounodovog Fausta, pretapanjem glazbe na sceni i žamora ogovaranja, te složenim uspostavljanjem odnosa pogledima, upućuje na preklapanje pozornice i gledališta u društvu konstituiranome pravilima izvedbe, u kojemu se identitet ostvaruje isključivo u pojavnome. Na oblikovnoj razini središnji je interes prevođenje knjiž. postupaka iz predloška film. sredstvima, pri čemu iznimno duga ekspozicija, pomni prikazi posluženih jela, odjevnih detalja ili rasporeda sjedenja za stolom, prisiljavaju gledatelja na usvajanje složenih interpretativnih pravila radi razumijevanja viđenog. Ritam film. pripovijedanja, naglašen fabularno nefunkcionalnim kadrovima vatre u kaminu te pretapanjima u žuto, crveno i bijelo, značajno pridonosi predočavanju razvoja Archerove paradoksalne situacije pa montažno usporavanje prema kraju filma prikazuje fabularno ubrzanje, naglašavajući temeljni rascjep želje i djelovanja. Ironijski modus ostvaruje se kroz napetost između prikaza zbivanja fokaliziranog kroz Archera, čije gledište kamera ugl. slijedi, i pripovjedačkih komentara u trećem licu, koji upozoravaju na nepodudarnost subjektivnog viđenja i objektivne situacije protagonista. Visok stupanj formaliziranosti prigoda od kojih se sastoji društv. život njujorške aristokracije – večere, izlasci u operu, društv. primanja – izravna je posljedica arbitrarnosti vrijedećih kodova, koji istodobno omogućuju identitet i reguliraju njegovo ostvarivanje, kao što pokazuje završna sekvenca filma, u kojoj rez koji povezuje Archera i groficu Olensku zadobiva značenje na podlozi pretežno kontinuiranoga kretanja kamere, vožnji i pretapanja u ostatku filma. Scorseseovo djelo se i samo dvostruko određuje spram fikcionalnih kodova, uspostavljajući dijalog s filmovima → Nasljednica, → Uspon Luja XIV., → Gepard i → Senso, kao i s operom i slikarstvom, a istodobno se pozivajući na brižljivu pov. rekonstrukciju razdoblja. Gabriella Pesucci nagrađena je Oscarom za kostimografiju.

T. Brlek